Većina ili manjina, đavo će ga znati!
Ako ne reagujemo na nasilje prema strancima ko će reagovati kada se ono dogodi nama?
Nedavno smo dobili e-mail u kojem nas jedna gospođa, Jevrejka, moli za informacije o grobljima u Senti, Subotici, arhivima i slično. Ništa neobično, često dobijamo takva pitanja i uvek odgovaramo. Ono što nas je iznenadilo bilo je njeno dopunsko pitanje. Da li joj je pametnije da noći u susednoj Mađarskoj, a da preko dana poseti Suboticu i Sentu. Njoj su u Mađarskoj rekli da, za strance, nije bezbedno da se kreću po našoj zemlji.
Zapanjeni, odgovorili smo joj da su to neistine i pitali je ko joj je rekao takvu glupost. Gospođa se izvinila, bilo joj je neprijatno.
Neposredno posle toga, u centru Beograda, u po bela dana, lancima od bicikla i metalnim štanglama pretučen je mladić, stranac. Doktori su se uzalud borili za njegov život. Drugi stranac je prebijen na Kalemegdanu, treći je ranjen vatrenim oružjem ispred splava… Oni su različitih nacionalnost. Da ne misli neko da mi u Srbiji imamo nešto protiv određene nacije. Ne, mi samo ne trpimo strance. Kako se to stručno naziva i da li neki Zakon to zabranjuje?
Usvojen je Zakon o zabrani diskriminacije. Pa šta? Koga taj Zakon obavezuje i koga taj Zakon štiti? Manjinske grupe, manjinska prava, pravo na različitost - to sigurno ne.
Dovoljno je da vas ima “dovoljno”, da ste malo veća “manjina”, da ste spremni da svoja “uverenja” prenesete metalnim štanglama ili bezbol palicama, na one koji se razlikuju od vas. Pozvani da sprovode zakone i da zaštite naša prava će ustuknuti. Reći će nam da ssmo u pravu, da se oni sa nama, naravno, slažu i da su nam prethodno, “pa vi to znate”, dali podršku, ali - ovo je, znate, Srbija.
Kod nas i većina, kada su prava, a naročito ljudska prava, u pitanju, može da bude manjina. Sve zavisi od toga kod koga je daljinski upravljač. Iza zasenjenih stakala, skriveni od očiju javnosti, iz udobne pozicije moći, moguće je aktivirati takozvane minorne grupe, koje će prekidati pozorišne pretstave, antifašističke tribine, sudske pretrese, demokratske manifestacije, napredak. Za sada nam dozvoljavaju održavanje Bitefa, Festa, Belefa, Bemusa, malo li je?
Mada im to sve nekako čudno zvuči, ali...
Danas se radilo o ljudima koji imaju različit sistem vrednosti od većine, znači o manjini.
Pa i mi smo manjina (naravno, nismo nacionalna manjina) i mi imamo naše vrednosti koje poštujemo, našu tradiciju, veru, naš identitet.
Da li će sutra i nama biti ponuđeno da se preselimo na neku livadu i podignemo geto ili, ako budu dobre volje, mogu nam ponditi da se iselimo u Izrael. Možda će procena onih koji su pozvani da sprovode zakone i da zaštite naša prava (ustavom zagarantovana) ustuknuti i savetovati nam da je ipak bolje da odemo na livadu.
Da li smo zaboravili da je u centru Beograda ubijen mladi Rom Dušan Jovanović?
Ubijen je jer nije pripadao istoj naciji kojoj pripadaju njegove ubice. Za njih je bio je različit.
Da li nam je svejedno i da li nas je sramota što smo svako veče na televiziji gledali mučne slike mladog Francuza kako se bori za zivot? Nekome je smetalo što je različit, ne zna srpski (uzgred, ne znaju ga ni oni koji su ga pretukli), nema na majici simbole koje oni nose.
Priče o minornim grupama huligana, narkomana, alkoholiziranih maloletnika… neodržive su. Jednostavno - nisu logične. Iza svega stoji organizacija, sinhronizacija, logistika, finansijska podrška, pa i verbalna i politička. Mi nikada nismo verovali da nam deca, koja još ni u školu ne idu, ruše spomenike na grobljima, teške nekoliko stotina kilograma ili da ih je srusio vetar kada nije bilo ni povetarca.
Ili da su neki obesni mladići, u isto vreme u nekoliko gradova Srbije lepili istovetne antisemitske plakate. Mi ne verujemo u bajke, a ni u takve policijske izvestaje.
Da li zato što se ta premlaćivanja, za sada, ne događaju nama, Jevrejima, ne reagujemo? Da li se nadamo da do nas to neće doci?
A kada se i to bude dogodilo, onda više neće biti nikoga da reaguje. Pitaće nas gde smo mi bili kada su drugi ispaštali.
Naša je obaveza da se borimo protiv antisemitizma, ksenofobije, svih oblika diskriminacije.
Naša je obaveza očuvanje sećanja na Holokaust.
Naša je obaveza da se borimo za svoja prava, ali i za prava svih drugi.
Naša je obaveza da živimo ispravno u skladu sa svojom tradicijom i svojim životnim vrednostima, uspravno, hrabro, dostojanstveno.
Ovo je sa razlogom napisano u vreme ASERET JEME TEŠUVA
GEMAR HATIMA TOVA